Poznate osobe

Uz materijalnu baštinu ovaj kraj obilježavaju i značajni pojedinci i o njima ćemo ovdje dati osnovne informacije.

-> Mihovil(Mihael) Mihaljević

Mihovil (Mihael) Mihaljević general koji nikad nije izgubio bitku, bio je hrvatski časnik Austro-ugarske vojske i jedan od zadnjih zapovjednika Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

MihaljevicRođen u Oštarijama 26.10.1864. Završava pješačko kadetsku školu u Karlovcu 1889. godine, i služi u pukovnijama u Hrvatskoj i BiH. Završava Ratnu školu te radi u uredima Glavnog stožera u Beču. Godine 1900. je pozvan u glavni stožer kraljevskog domobranstva gdje 1903. preuzima  dužnost načelnika glavnog stožera Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

Od 1914. do 1916. sudjeluje u bitkama u Srbiji, Albaniji i Soči. Biva promoviran u čin general bojnika. Zanimljivo je da je dva puta zapovijedao poznatom 42. domobranskom divizijom. Drugi puta je to bilo na bojištu na Soči 1918. godine, kada je promaknut u čin podmaršala.

U jesen 1918. preuzima dužnost zapovjednika Kraljevskog hrvatskog domobranstva, koju je obnašao do sloma Monarhije.

Narodno vijeće SHS uputilo je 26.10.1918. generalima u hrvatskoj Šnjariću i Mihaljeviću upit hoće li poduzimati nešto sa vojskom ako Narodno vijeće prekine veze sa Austro Ugarskom. Generali su odgovorili kako ih veže zakletva caru i kralju te da moraju pitati tadašnjeg austrijskog cara i hrvatskog kralja Karla I., na što ih je ovaj odmah razriješio zakletve.

Tri dana kasnije 29. listopada 1918. generali su u Zagreb na sjednicu Hrvatskog sabora na kojoj su raskinute sve veze sa Ugarskom i Austrijom stigli u pratnji svojih vojski koja je na kapama po prvi puta imala Hrvatsko znakovlje. Tako su pokazali da su se stavili na raspolaganje svojim vojskama: general Šnjarić zajedničkom hrvatskom vojskom a podmaršal Mihaljević domobranstvom. Oba su generala ušla u Hrvatski sabor gdje su ih zastupnici i narod pozdravili pljeskom i povicima “Živjela narodna vojska”. Podmaršal Mihovil Mihaljević kratko je bio zapovjednik vojske države SHS. Od 1919. do 1920. godine je živio u Beču, a potom u Zagrebu gdje je umro 1925. godine.

-> Bernardin Frankopan Modruški

Bernandin Frankopan Modruški

frankopanBernardin Frankopan (1453-1529) hrvatski plemić, vojskovođa, diplomat i mecena, pripadnik je roda knezova Frankopana. Kao ugledan aristokrat, bio je nositelj borbe za opstanak hrvatskog naroda na prostorima  ugroženima od turske okupacije.

U mnogim  izvorima naziva ga se Bernardin Frankopan Modruški, jer je prigodom velike diobe frankopanskih imanja 1449. godine njegov otac dobio, između ostalog, naselje Modruš s pripadajućim vlastelinstvom, te utvrđeni zamak Tržan – grad. Po tom se toponimu tada cijeli ogranak obitelji nazvao Frankopani Modruški.

Modruš je u drugoj polovici 15. stoljeća, premda izložen stalnoj opasnosti od Turaka, bio sjedište tog ogranka Frankopana, pa je i mladi knez Bernardin stolovao u njemu.

Budući da je krajem 15. stoljeća pogibelj od Turaka postala nepodnošljiva, osobito nakon što su Osmanlije neposredno prije Krbavske bitke 1493. godine opustošili Modruš, Bernardin se odlučio povući  prema sjeveru, gdje je počeo graditi i nove utvrde, te je tako izgradio i Ogulin.

Nakon smrti Bernardina sjedište obitelji premješteno iz Modruša u Ozalj, i od tada Bernardinovi potomci se nazivaju Ozaljski.

Sudjelujući cijeli svoj život u borbama s Turcima, Bernardin Frankopan našao se, kao i velik dio tadašnjeg hrvatskog plemstva, dana 9. rujna 1493. godine u bitki na  Krbavskom polju, kada je Hrvatska vojska  teško poražena a  on se jedva spasio.

Cijeli se život zalagao da priskrbi Hrvatskoj pomoć europskih zemalja za obranu od Turaka, koristeći pri tome sve svoje veze s diplomatima. Poznat je bio po svojim nadahnutim istupima i vatrenim govorima pred stranim vladarima i velikodostojnicima. Tako je, na primjer, 1522. godine govorio pred  mletačkim duždom Grimanijem, a  najpoznatiji je njegov znameniti Govor za Hrvatsku  pred  njemačkim državnim saborom u Nürnbergu  19. studenog 1522. godine. U kojem govori:

….„ Ja dođoh pred Vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da Vam živom riječu navijestim kolika pogibao prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i našim zemljama u susjedstvu Hrvatske i da Vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva, da već jednom podate pomoć toj zemlji koja, čemu nema nigdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana kada je Carigrad pao…“

Neki povjesničari drže da je upravo Bernardin prvi na dramatičan način Europljane upozorio na važnost Hrvatske kao predziđa kršćanstva (lat.: „antemurale christianitatis“) koje štiti  Europu pred islamskim prodorom. Međutim, od izdašnije pomoći europskih moćnika nije bilo ništa, a Hrvatskoj je pomoć stizala „na kapaljku“.

Značaj Bernardina Frankopana se, osim na vojnom i diplomatskom polju, očitovao i na području obrazovanja i kulture, te graditeljstva. Posebnu pozornost je posvetio njegovanju hrvatskog jezika i glagoljskog pisma,  te je s tim ciljem i dao prevesti  Bibliju na hrvatski jezik.

Untitled-1

Godine 1486. izdao je znameniti Modruški urbar, knjigu  kodeksa pravnih i društvenih normi, važan povijesni dokument, izvorno pisan glagoljicom, kojim su se uređivali odnosi između feudalca i kmetova, i koja je izvor agrarnih i demografskih podataka.  Suvremenici Bernadina Frankopana Modruškog opisuju ga kao vrlo načitanu osobu,  punu znanja i kao jednog od najobrazovanijih plemića u tadašnjoj Europi.

Modruš u doba Bernardina Frankopana doseže svoju najveću slavu u  postojanju, ali i svoj konačni kraj.


-> Maršal Marmont

Maršal Marmont

MarmontAuguste-Frédéric-Louis Viesse de Marmont (1774.-1852.), poznatiji u nas jednostavno kao maršal Marmont, pripadao je među najistaknutije Napoleonove vojskovođe. Nakon što su prema odredbama Požunskog mira između Francuske i Austrije Venecija, glavnina Istre, Dalmacija i Boka kotorska pripale Francuskom Carstvu, Marmont je početkom 1806. dobio nalog da na čelu svog 2. armijskog korpusa osigura za francusku vlast novostečene posjede i spriječi rusku mornaricu da zauzme Dubrovnik. Uspješno obavivši zadatak, postao je glavni zapovjednik francuske vojske u Dalmaciji, a 1808. Napoleon ga je za njegovu ulogu u ukidanju Dubrovačke Republike odlikovao i nasljednim naslovom dubrovačkog vojvode (Duc d’Raguse). Bio je unaprijeđen u maršala poslije bitke kod Znojma 1809., u kojoj je porazio Austrijance na čelu dalmatinske armije i imenovan za namjesnika Ilirskih Pokrajina (1809.-1811.).

Dugi boravak u hrvatskim krajevima ostavio je na njega snažan dojam i u njegovim “Uspomenama Vojvode od Dubrovnika“ (Mémoires du duc de Raguse) zauzima poprilično prostora.


Share Button